Najranija historija
U prvim vijekovima nove ere, područje današnje Bosne bio je sastavni dio Rimskog Carstva. Prvi stanovnici o kojima imamo bilo kakvih historijskih podataka su Iliri, nekoliko plemena, koja su prebivala na području moderne Jugoslavije i Albanije te govorili indo-europskim jezikom srodnim modernom albanskom. Narod po kojim se naziva Dalmacija, delmatae, vjerovatno je dobio svoje ime od albanske rijeci delme, što znaci ovce. Njihova teritorija je dijelom pokrivala zapadnu Bosnu. Arheološki nalazi sa nekoliko lokacija dokazuju da su Iliri bili stočari uzgajajući ovce, svinje i koze. Ostali narodi sa kojima su rimljani imali posla kada su proširili svoju vlast u unutrašnjosti kontinenta u prvom i drugom stoljecu p.n.e. bile su ilirsko-keltske grupacije, skordi na sjeverno-istočnim područjima Bosne i daesiti, ratoborni narod, u centralnoj Bosni. Njihova posljedna pobuna je konačno bila ugašena u 9toj godini. Od tada cijela Ilirika je bila pod rimskom vladavinom i putna mreža i rimske kolonije su bile postepeno izgrađene. Putevi su bili potrebni kako u vojne, tako i u trgovinske svrhe i služile su za prevoz zlata, srebra i olova, koje su se u rimsko doba iskopavale u istočnoj Bosni. Većina Bosne je pripadala rimskoj Dalmaciji a dijelovi sjeverne Bosne kao i današnja istočna Hrvatska i južna Mađarska su bile spojene sa rimskom Panonijom.
Može se zaključiti da se već u apostolsko doba započelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno rimske Dalmacije. Pavao navodi kako je propovijedao Evanđelje od Jeruzalema i okolice do Ilirika. Sv. Luka u poglavljima 27 i 28 Djela poslanika opisuje kako je poslije brodoloma Pavao završio na otoku Mljetu. Veoma stari izvor nazvan Armenska geografija, u opisu Dalmacije bilježi boravak apostola Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu. Konstantin Porfirogenet u 36. glavi De administrando imperio navodi:
[Glava trideset i šesta
O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANII, O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su također posjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima i naselio u Dalmaciji. Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih [[Srba]] iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija. Ova je zemlja također bila podjarmljena od Avara te opustošena, a ponovno naseljena u vrijeme cara Heraklija. Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ali na jeziku Romeja (Grka) njihova se zemlja naziva Arenta pa se i njih same naziva Arentani sa strane istih Romeja.
U Paganiji su naseljeni gradovi Mokron, Beroullia, Ostrok i Slavinetza. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Kourkra ili Kiker, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Meleta ili Malozeatai, kojega spominje sv. Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Meliten, na kojemu je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Phara, drugi veliki otok Bratzes. Tu postoje i drugi otoci koji nisu pod vlašću istih Pagana: otok Hoara, otok Les, otok Lastobon.]
[[»Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi (odnosno balkanske sluge) su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca, i to se odnosi na porobljeno stanovnistvo, socijalnu kategoriju na prostoru koji navodi Konstantin Porfirogenet, ali ne i na zasebnu ETNICKU grupu. (Citat, John V. Fine).]]
Nastavak slijedi...
Posljednja historija
15. Januara 2002 godine, Krstjanska zajednica sa hižom u gradu Tuzli starta i registruje se u neovisnu i zasebnu cjelinu, legalnu vjersku Krstjansku zajednicu koja će sve učiniti da svijetu pokaže da krstjani postoje i u gradu Tuzli i u Bosni i Hercegovini.
Da se vratimo malo u prošlost, od samog početka djelovanja ove zajednice.
Zajednica se rađa u jednome domu na kraju grada Tuzle. Na početku svoga djelovanja ova zajednica je okupljala pretežno omladinu koja je bila svjedok rata, i nevine ljude na kojima je ostala velika rana stradanja, rušenja i uništavanja njihovog grada. Zajednica je koliko toliko uspijevala kroz svoju angažovanost da pridobije omladinu u svoje članstvo i pruži im največu utjehu koju mogu dobiti, a to je mir u duši sa Bogom.
Tako se iz dana u dan Zajednica širila i širila, dok nije bilo mjesta u prostoru gdje se okupljalo i dok u toj porodičnoj kući nije više bilo mira niti danju ni noći. Počelo je traženje vlastitog prostora. 2002. godine je dobivena jedna stara kuca u centru grada te uz pomoc prijatelja - donatora, ta bivša kuća porodice Čilimkovića je sanirana za potrebe Zajednice i njezine partnerske organizacije. Krajem 2005. godine općina Tuzla je dala građevinsku dozvolu za dogradnju, pored stare kuce po uzoru 100 godina strarog projekta, novog objekta - salu za potrebe većih skupova. Radovi su napredovali u toj mjeri da je svečano otvaranje objekta zakazano za 13.6.2010. godine. Dosta Bosanaca i Hercegovaca, dosta omladine koja teži ka čistoj duši, i što je najbitnije u svemu ovome, dosta omladine i to različitih etničkih pozadina su došli pronaći vjeru i mir!
26.04.2005. godine Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine upisalo je Zajednicu u Registar crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Zajednica ima cilj postati značajni pozitivni faktor u društvu Bosne i Hercegovine. Ona želi surađivati sa svim pojedincima i organizacijama kojima je stalo unapređivanju istine, pravde i mira među ljudima. Ona želi biti veza među ljudima koji žele u jedinstvu Duha, ispod jednog Boga, po uzoru i učenju Gospoda Mesije Isusa, živjeti pobožni i pravedni život te se truditi da vrijednosti i blagoslovi Božijeg carstva budu realizovani u bosansko-hercegovačkom društvu.
O nama