crkvabosanska.org

Historija zajednice - Antički period

Index članka
Historija zajednice
Antički period
Srednjovjekovni period
Posljednja historija
fusnote
pojmovnik
Sve Stranice

 

Antički period

U prvim vijekovima nove ere, područje današnje Bosne bio je sastavni dio Rimskog carstva. Prvi stanovnici o kojima imamo bilo kakvih historijskih podataka su Iliri, nekoliko plemena, koja su prebivala na području moderne Jugoslavije i Albanije te govorili indo-europskim jezikom srodnim modernom albanskom. Narod po kojem se naziva Dalmacija, delmatae, vjerovatno je dobila svoje ime od albanske riječi delme, što znači ovce. Njihova teritorija je dijelom pokrivala zapadnu Bosnu. Arheološki nalazi sa nekoliko lokacija dokazuju da su Iliri bili stočari uzgajajući ovce, svinje i koze. Ostali narodi sa kojima su rimljani imali posla kada su proširili svoju vlast u unutrašnjost kontinenta u prvom i drugom stoljeću p.n.e. bile su  ilirsko-keltske grupacije, skordi na sjeverno-istočnim područjima Bosne i daesiti, ratoborni narod, u centralnoj Bosni. Njihova posljedna pobuna je konačno bila ugašena u 9toj godini. Od tada cijela Ilirika je bila pod rimskom vladavinom te su putne mreže i rimske kolonije bile postepeno izgrađene.  Putevi su bili potrebni kako u vojne, tako i u trgovinske svrhe i služile su za prevoz zlata, srebra i olova, koje su se u rimsko doba iskopavale u istočnoj Bosni. Većina Bosne je pripadala rimskoj Dalmaciji a dijelovi sjeverne Bosne kao i današnja istočna Hrvatska i južna Mađarska su bile spojene sa rimskom Panonijom.

Može se zaključiti da se već u apostolsko doba započelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno rimske Dalmacije. Pavle navodi kako je propovijedao Evanđelje od Jeruzalema i okolice do Ilirika. Sv. Luka u poglavljima 27 i 28 Djela poslanika opisuje kako je poslije brodoloma Pavle završio na otoku Μελίτη (Melite). Veoma star izvor nazvan Armenska geografija, u opisu Dalmacije bilježi boravak apostola Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu. U poslanici Rimljanima apostol Pavle, uz ostalo, piše: "Ja sam tako od Jerusalema pa uokolo sve do Ilirika, u potpunosti objavio Mesijinu Radosnu vijest, i to tako da sam sa čežnjom nastojao objavljivati Radosnu vijest, ne tamo gdje je Mesija već poznat, kako ne bih gradio na tuđem temelju," (Rim., 15, 19). Iz ostalih Pavlovih tekstova proizlazi da je na svojem trećem putovaju po istočnom Sredozemlju dotakao i granice Ilirika (zapadni dio Balkanskog poluotoka). Posrednim se putem, pak, može zaključiti da su neki Pavlovi saradnici bili (propovijedali?) u Dalmaciji. On, naime, pišući 67. godine iz Rima poslanicu Timoteju, poziva ga da mu se pridruži u tom gradu, jer su mu ostali učenici otišli na razne strane, a "Tit u Dalmaciju" (Tim., 2, 4, 10). Konstantin Porfirogenit u 36. glavi De administrando imperio navodi:

 [Glava trideset i šesta
O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU ARENTANII, O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su također posjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima i naselio u Dalmaciji. Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija. Ova je zemlja također bila podjarmljena od Avara te opustošena, a ponovno naseljena u vrijeme cara Heraklija. Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ali na jeziku Romeja (Grka) njihova se zemlja naziva Arenta pa se i njih same naziva Arentani sa strane istih Romeja.
U Paganiji su naseljeni gradovi Mokron, Beroullia, Ostrok i Slavinetza. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Kourkra ili Kiker, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Meleta ili Malozeatai, kojega spominje sv. Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Meliten, na kojemu je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Phara, drugi veliki otok Bratzes. Tu postoje i drugi otoci koji nisu pod vlašću istih Pagana: otok Hoara, otok Les, otok Lastobon.]

Prva krstjanska crkva je – dugo vremena – bila neznatna manjina i izvana promatrana kao sekta judaizma. Krstjani su morali trpjeti svirepo razdoblje progonstva u Rimskom carstvu, kroz tri stoljeća. Nisu imali nikakve moći niti političkog utjecaja. Iz ovog razloga, za prve krstjane pokornost je bila centralna tema odnosa između njih i predstavnika države. U tekstovima Novog zavjeta i onim iz prvih stoljeća poslije Krista pronaći ćete perspektivu malog čovjeka te osnovno pouzdanje da su svi koji su na vlasti sredstva Svemogućega Boga. Naglasak tradicije krstjanske zajednice je stalno vraćanje na događaje u vezi s njenim osnivačem, Isusom Kristom. Zbog ovoga je sastavni dio krstjanskog gledanja na državu stalna napetost u ličnosti Isusa Krista – Sina Božijeg, koji ima moć vladanja nad svime, a istovremeno je putujući propovjednik bez ikakve moći, čak progonjen i razapet.[7]

 

 



 
Nalazite se: Početna O nama Historija zajednice Historija zajednice - Antički period