crkvabosanska.org

Historija zajednice - pojmovnik

Index članka
Historija zajednice
Antički period
Srednjovjekovni period
Posljednja historija
fusnote
pojmovnik
Sve Stranice

 

Pojmovnik

  1. Apostolsko vjerovanje
  2. Djed
  3. Ekleziologija
  4. Hristologija
  5. Krstjani i krstjanice
  6. Mirski ljudi
  7. Oporuka  Gosta  Radina
  8. Pneumatologija
  9. Starci
  10. Strojnici
  11. Srbi

 

Apostolsko vjerovanje = Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. Vjerujem u Mesiju Isusa, Sina Njegova jedinoga, Gospoda našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, razapet, umro i pokopan; sišao nad pakao; treći dan oživio i ustao od mrtvih; uzašao na Nebesa, sjedi s desna Bogu Oca Svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu sveopću Zajednicu, zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, oživljenje tijela i život vječni. Amin.

Djed = Na čelu Crkve bosanske nalazio se djed, odnosno pravi episkup. U pogledu značenja tog naziva nema nesporazuma i svi se istraživači slažu da se pod njim uvijek mislilo na vrhovnog poglavara krstjana u Bosni.

Ekleziologija = Ekleziologija je grana kršćanske teologije koja proučava ustroj, obilježja i duhovnu funkciju crkve.

Hristologija = Hristologija ili kristologija (od Hristos i grčke -λογία, -logia) je oblast kršćanske teologije koja se primarno bavi prirodom i ličnošću Isusa Krista.

Krstjani i krstjanice = Osnovicu duhovnog staleža činili su redovnici i redovnice, krstjani i krstjanice, domaće izvorne građe, odnosno pravi krstjani i prave krstjanice, kako ih naziva gost Radin Butković.

Oporuka  Gosta  Radina † Neka je (u) sviden’je svemog(uće)ga g(ospo)dina b(og)ai u znan’je samovladuštaago i b(la)goljubimaago gospodstva dubrovač’koga, jere jaa, gost’ Radin’, buduće m(i)los’tiju b(o)žiom’ naměstan’ u svoioi pameti na svako cělo i istino ufan’je, da mi je nepotvoreno za mene i kon’ mene. Postavih’ u kneza Tadioka Maroevićja i u sinovca mu Maroja Naokovićja, kako se i što zdr’ži i uzdr’ži u zapisěh i načiniěh’, koja pisma jedna esu u notari g(o)-spodstva dubrovačkoga a druga pisma esu u mene gosta Radina od’ iste ruke kneza Tadioka Maroevićja i pod’ njegovu pečat’ věrovanu, za ti za isti poklad’, e k(a)da li (bi) se što zgodilo menie gostu Radinu, smrt li ali koim’ drugim’ uzrokom’, tai pisma ostaju i esu u Ivan Kaboga, koi se zdr’že u imenu u više r(e)čenieh’ pisměh’ i poveljah’, za koi poklad’ s’da od’lučih’ i razredih’ na bol(j)i na pra-vii način’ nego što se i kako imenuje u prvieh pisměh’. S’da ovoi poslěgne od’ prvieh’ pis’mo učinismo, da zdr’ži vsa ina i po sem’ pismu moem’, gosta Radina, da se ima i hoće razrediti i uči(ni)ti za moje r(e)čeno iman’e, koe se nahodi u prvěh više r(e)čenieh’ po-veljah’, da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi ali prijaatelju na punu i na tvrdu moje razregen’je: Naipr’vo za moju dušu, gosta Radina, šest sat’ dukat’ zlatieh’ da se dadu na službu božiju, tai šestsat’ dukat’ da se imaju podati razložno i načino(m’). Trista dukat’ da se imaju i hoće dati u ruke net’ja mi, gosta Radina Seoničanina, da on’ toi razděli s pravom’ dušom’ i z dobriem’ načinom’ kršteni-em’, koi su prave věre apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravěm’ kmeticam’ krstjanicam’, koi da za moju dušu svaki ve-lik’ dan’ i svetu nedělju i svetu petku, na zemlju kolena poklečuće gov(o) re svetu molivitvu(!) božiju, da bi nas’ iz’bavio g(os)pod’ bog’ od’ grěhov’ našieh’ i pomilovao na strašnom’ sudištu věku věkoma; a navlašno da se toi děli stariem’ kmetem’ i kmeticam’, takoge tko bi bili ubozi dobri muž’je, od’ koe su godie vr’ste, ili krst’jane ili krst’janice, koi grěha ne ljube da im’ imaa i hoće dělit r(e)čeni neti mi Radin’, kako koga vidi i znaa od’ našega zakona, ili slěpa ili hroma ili mlobna ili uboga, kako koga videći, nikomu tri perpere a nikomu četiri a nikomu pet a nikomu šest a nikomu sedam a nikomu osam, takoće i mr’sniem’ ljudem’, prokaženiem’ i slěpim’ i hro-měm’ i gladniem’ i žedniem’ i starcem’ i staricam’: těm’ da se imaa i hoće dav(a)ti, kako koga videće, na velike blage dni u svetu nedělju i u svetu petku i navlašno na dan’ svetoga rožas’tva Hristova i na sveto blagověšten’je i na sveto vz’krsen’je gospogn’je i na dan’ svetoga Georgija moga kr’snoga imena, i na dan’ svetoga vz’nesen’ja g(o)-spognja i na dan’ svetoga Petra i na dan’ svetoga Pavla i na dan’ sve-toga Stěpana pr’vomučenika i na dan’ svetoga Mihail’ja arhangela, na dan’ svete děve Marie, na dan’ svěh’ svetieh’: toi sve više pisano imenovano, kako se i što u sem pismu zdr’ži, tei dukat’ da ima dati knez’ Tadioko Marojevik’ i sinovac’ mu Maroje Naoković’ r(e)-čenomu gostu Radinu svrhu njegove věre, koju věruje i posta, koi posti, da ne može ni hoće na manje donesti ni učin(i)ti više pisanoga imenovanoga dukat, nego razděliti pravo i cělo i istino za moju dušu, kako se i što više imenuje, ako neće biti pričešnik’ božiem’ neposlušnikom’ i ako hoće, da mu je mirna i pok(o)ina duša prid’ višniem’ g(o)spodom’ b(o)gom’ i prěd’ svetom’ troicom’ nerazděli-mom’, těm’ pravo da up(o)koi dušu moju, koliko ushoće g(ospo)d(i)nb(o)g’ svemogući.Takogere po ti način’ rěč’ po rěč’, slov(o) po slov(o), od’ těhie naiprě šest sat’ dukat’ stalju a na ufan’je božie drugu tri sta dukat’ u oblast’ i razgledbu kneza Andruška Sorkočevićja i Tadioka Maroevićja, da su oni tomui počelo i svrha, razredit i razdělit rečeno zaduš’je moje, gosta Radina, po pravom’ pravilu ništetniem’ i ubozi-em’, slěpiem’ i hromiem’, sirotam’ i udovicam’, za to pově i ostavih’ u njih’ moje rečeno zaduš’je svr’hu věre i duše plem(e)nstva njih’, da děle, kako koga vide stara ili uboga a ili nevolna čověka, nikomu 3 dinare a někomu 4 dinare a někomu 5 a někom’ 6 a někomu 7 a někomu mimo 8 dinara. K tomu da se imaju svěće žeći za dušu moju, gosta Radina, u hraměh’ božieh’ na onei svete velike dni, koi se više imenuju, svaku svetu nedělju i svetu petku. Od’ veće togai zadušja, koe je od’lučeno na službu božiju i svieh’ svetěh’, jaa gost Radin, ne znaje svr’šen’ja životu momu, k’da li, gdě li, u koe li vrěme, naredih’ i sredih’ i razpisah’ ostaalo pravo iman’je moje, bude zdrav’ u pameti moioi, da stoi reč(e)no iman’je moje, sve pod’puno, menie za menie, na moju volju, po svem’, u svem’ i po sve. A zgodilo li bi se s’mrt’ meně, gostu Radinu, ostaljam’ i nareguju ostalo moje imanje: naipr-vo Vukavi krst’janici bratučedi mi, a kčerši Tvrtkovi 150 dukat’, a gostu Radinu netju mi Seoničaninu 100 dukat’, a drugoi Vukavi kr’stjanici mlaišoi Vuknin(oi) 100 dukat’; Stoisavi mlaišoi moioi šest’ des’t’ dukat’; Vukni sestri moioi 360 dukat; a Vučici kčerši mo-ioi 200 dukat; a trem’ kr’stjam’, koi su za mnom’ pošli, naipre da se daa Vukše 60 dukat’, a Radoju 50 dukat’; Mil’savi kr’stjanici da se aa 20 dukat’ a Radanu kr’st’janinu da se daa 60 dukat’. A od’ pro-čieh’ naiprie da se daa Pavi nevěsti mi s tremi sinmi dvě tisuće dukat’ a kćerši mi Alinci 100 dukat, a sinovcu mi Vladislavu z duma sinovma tisuću dukat’ a nevěsti mi K’tavi 100 dukat’. A slugam’ mo-jem’, koi su za mnom’ pošli, naiprie Vukasu kom(o)rniku 100 du-kat’, Radoslavu i bratu mu Vukiću Radilovićem’ 60 dukat’ Radovanu Ostoiću 30 dukat’, a četirem’ Goitanovićem’, Radivoju i Mihoju i Radosavu i Obradu, svěm’ njim’ 70 dukat’, tako da budu Mihoju tridesti dukat’, a oniem sviem trem’ 40 dukat’. Radonji Vukotiću40 dukat’, Vukiću Vukašinoviću 30 dukat’, Obradu i Milici, slugam’ Paviniem’, 10 dukat’, a Gjurenu i Ilie 10 dukat’ a našemu prijatelju, knezu Tadioku Maroeviću, dvěsti dukat’ i šubu moju crvenu od’ ak-samita, podstavljenu ciblini, koju mi je darovao gospodin kral’ Matijaš’, a knezu Andrušku 100 dukat’, za hram’ i za greb’, gdě mi kosti budu i legu, 140 dukat’.A ovoi neka se znaju pokladi, pravi gost’ Radin’, što je tko u mene postavio, da mu ne izgine ni na manije doge: naiprie bratu-čeda mi, gosta Radivoja, 270 dukat’, toi da mu se daa dětetu, a sinu Božićka Miloševićja Sěrčanice da mu se da 190 dukat’, a Vuoku, gostu uskolpalskomu, 110 dukat’. A ostalo moje iman’je, ili je u sudoveh’ ili u inom’ kovu, toi da razděle četiri sinovci moi Vladislav’ i Tvr’tko i Jurai i Radič’, a ostalo pokuć’je i iman’je moje toi da je na glave Vukni i Vučici i Mihni i Tvrtku i Jurju i Radiču, ili bi konji, ili su svite moje i bisazi, ili koe godie pr’tište, izam’ šuba sa zlatom’: onai da e Tvr’tku Toi sve više imenovano na ufan’je božie razdělismo i naredi-smo, da dobar’način’ i razred’bu učine tomui svemu više pisani po-četni i više imenovaani vlas’tele knez’ An’druško Sorkočević’ i knez’ Tadioko Maroević’ i š njim’ mojaa dva sinovca Vladislav’ i Tvr’tko.Pisano lět g(o)spodneh’ na 1466. lěto m(ě)seca ženara 5. dan’ u Dubrovniku.

 Mirski ljudi = Gost Radin Seoničanin trebao prvih 300 dukata razdijeliti “krštenima koji su prave vjere apostolske, pravim krstjanima
i pravim krstjanicama” i onima koje naziva “mirskim ljudima” (dugo se čitalo “mrsni ljudi”). Crkva bosanska u XV. stoljeću / Pejo Ćošković, str. 220

Pneumatologija = Kršćanska teologija koja se bavi Svetim Duhom se naziva pneumatologija.

Starci = Po svom značenju “starac” u nazivlju Crkve bosanske odgovarao bi prema mišljenju filologa i povjesničara prijevodu grčkih riječi Πρεσβύτας u značenju
“star”, “vremešan”, odnosno komparativu te riječi Πρεσβυτέρῳ. (Titus 2:2, 1 Tim. 5:1)

Strojnici = Tragom navoda iz dubrovačkog pisma Ivanu Stojkoviću na čelu Crkve bosanske nalazio se djed, odnosno pravi episkup, zatim je slijedio zbor strojnika ili poglavitih krstjana. Njega su činili gosti, koji su zauzimali viši čin u crkvenoj hijerarhiji i starci, koji su bili niži na ljestvici crkvenih dostojanstvenika.

Srbi na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi (odnosno balkanske sluge) su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca, i to se odnosi na porobljeno stanovništvo, socijalnu kategoriju na prostoru koji navodi Konstantin Porfirogenit, ali ne i na zasebnu ETNIČKU grupu. (Citat, John V. Fine).]]

arrow_back_small

 
Nalazite se: Početna O nama Historija zajednice Historija zajednice - pojmovnik